Kostanjica
Skrenemo li kod Ponte Portona s carske ceste Via Flavia, nailazimo na put koji se uspinje brežuljkom, gdje još uvijek postoji grobljanska crkvica sv. Stjepana, s dijelom drvenog oltara koji je pripadao drevnoj crkvi sv. Antuna, iz 14. ili 15. stoljeća. Na sredini groblja izdiže se veliki križ s brončanim Kristom. Na skretanju za Kostanjicu drugi put vodi do Biloslava, sela u kojemu se nekoć nalazila istoimena postaja željezničke pruge “Parenzane”.U dokumentima u kojima se spominju dobra što ih istarski markiz Ulrich II. 1102. poklanja akvilejskoj crkvi, Kostanjica se navodi kao villa de Castan.
Nakon što je pred kraj 13. stoljeća darovnicom prepušten istarskim grofovima, taj feud dijelio je zajedno sa Završjem, kojemu je pripadao, sva povijesna događanja iz stoljećâ feudalnog sivila. Ostaci obrambenih zidina, kojima je Kostanjica bila opasana, vidljivi su na strani okrenutoj prema dolini. Nakon groblja puteljak se spušta prema drevnome selu Kostanjici. Mjesto je naseljeno od antičkih vremena, o čemu svjedoče pronađene grobnice i natpisi iz rimskoga doba.
Župna crkva posvećena je Blaženoj Djevici Mariji te sv. Petru i Pavlu, a na njoj čitamo natpis “Electamus Genoa 1769”. Iznova je sagrađena 1500., a proširena u godini koju donosi natpis. Ima tri oltara, od kojih je najveći od mramora, s kipovima sv. Petra i Pavla. S vanjske strane ugrađene su dvije barbarske glavice koje su podupirale rebra u svodu ranijeg prezbiterija. Pred crkvom izdiže se venecijanski zvonik, od pješčanika, četvrtaste baze te osmerokutnog tambura i šiljka. Na luku čitamo godinu 1766. Selo je gotovo sasvim napušteno, a nešto života održalo se jedino uz glavnu cestu. Kuće odaju zanimljive arhitektonske pojedinosti, seoske i prepoznatljivo istarske, kao što su dugi balkoni, terasice i vanjske kavade za pečenje i kuhanje.
Krajem 14. stoljeća, pod austrijskom vlašću, u susjedna sela doseljene su vlaške porodice. Venecijanci je zaposjedaju 1510., a Wormskim ediktom iz 1521. taj im je posjed i službeno priznat. U Veneciji je 1530. feud Kostanjica stavljen na dražbu, pa zajedno sa Završjem i Berceniglom postaje vlasništvom Venecijanca Giustignana Contarinija, čija ju je obitelj držala do 18. stoljeća. Nekoć je postojala i istoimena obitelj Castagna, čiji je grb na jednoj kući i danas vidljiv. Nakon kuge iz 1630. Venecijanci su potaknuli doseljavanje niza hrvatskih porodica iz Dalmacije i ostalih krajeva.
